1.11.11

Rajska vrata

U starom samostanu živjela dva pobožna redovnika. Molili su se Bogu, pjevali psalme, postili postove i pomagali bijedne. U samostanskoj knjižnici, pod starim svodovima, bilo je mnogo knjiga, ali dva redovnika najradije su čitala zajedno jednu debelu knjigu koja je opisivala čudesa na svijetu: kako su daleko na jugu vruće zemlje gdje se šeću prugaste žirafe i igraju majmuni, a kroz pustinju odjekuje noću rika lavova da te srsi prolaze. Čitali su o okruglim otocima na dalekim oceanima na kojima rastu kokosove palme. Pisalo je u debeloj staroj knjizi kako ćeš, ideš li sve dalje i dalje, na kraju doći do mjesta gdje se sastaju zemlja i nebo.

- Brate - reče jedan drugome - što bih dao da mogu vidjeti gdje se sastaje nebo sa zemljom!
- I ja, dragi brate - odgovorio je zamišljeno drugi redovnik.
I tako se oni jednoga dana odluče na dalek put. Zamole opata za blagoslov, izljube se sa svom braćom i krenu. Nije bilo lako. Put je bio dalek, noge ih boljele, ali velika želja u srcu nije prestajala. Putovali su sve dalje i dalje vođeni željom da dođu do kraja zemlje i ugle­daju vrata u nebo!
Došli oni tako jedne večeri do rijeke koja je divlje derala.
Što sad? Naprijed! Zagaze u divlju bujicu. Voda ih je ponijela silnom snagom. Uhvatio ih je očaj. Ali silna želja: doći na kraj svijeta gdje se nebo dotiče zemlje, dala im je snage da se bore s bijesnim valovima; i oni, ne znajući ni sami kako, nađoše se na drugoj obali.
- Naprijed, naprijed! - govorili su sami sebi i hrabrili se. Nisu im smetale tamne šume, nisu ih mogle zaustaviti opasne gudure. Jednom se pred njima ispred jedne špilje isprsio bradat i mrk čovjek s nožem u ruci.
- Novac ili život! - zarežao je strašni čovjek.
- Nemamo mi novaca - izgovarala su se prestrašena braća.
- Što, nemate novaca? - čudio se razbojnik. - A kamo ste se uputili?
- Idemo na kraj svijeta gdje se sastaju nebo i zemlja - odgovorila su ponizno braća.
- Vi ste obične budale! - ražestio se divlji čovjek. Pograbio ih je za kukuljice i stao ih bijesno udarati šakama. A onda je nestao bez traga. Redovnici poravnaše svoje grube halje, zahvališe Bogu što su ostali živi i krenuše dalje.

6.5.11

Uzalud potrošen život

Bio jednom jedan splavar koji je prevozio ljude splavom preko rijeke. Jednom tako naiđe i učitelj, nekakav samosvijesni i ponosni čovjek, i stupi na splav. "Na drugu obalu, molim", reče splavaru.

Otisnuše se od kraja i zaploviše preko široke rijeke, a učeni čovjek upita splavara:

“Bijaše li ikad, imperfektom rečenim pitam te, da nevrijeme sruči se dok ti splavom plovijaše?"

Splavar ga pogleda sa izrazom u očima kao da pokušava dokučiti je li ovaj normalan. Tada reče prijateljski: “Ne razumijem ti ja takva zamršena pitanja.“

“He, he", ponosno će učitelj, "zar nisi nikada učio jezika u školi?”

“Nisam“, jednostavno odgovori splavar.

“Tada si pola svoga života potrošio uzalud, moj gospodine, jer znanost je ono što čovjeka u životu uzdiže te on, uman, sve životinje nadvisuje, skoro božanskim, tada, nazvati se može", reče učitelj s uzdignutim kažiprstom.
Splavar je šutio.

Ali ne prođe dugo i diže se jak vjatar, rijeka se uzmuti, nebo se namrgodi, a splav poče gubiti pravac uza sve splavarove napore. Udariše gromovi i kiša kao iz kabla.

Nato se splavar nagnu k profesoru:

"Plivaše ti znaše?” upita vragolasto.

“Ne, ne znam plivati”, začuđeno će profesor.

“E, moj božanski gospodine, tada si potrošio čitav svoj život uzalud, jer mi upravo tonemo.”

Petar NODILO, SJ

(Priča preuzeta s ovog mjesta, slika s ovog)

1.1.11

Pronikni u svoje misli...

“Tko sam ja?” – upita mladić Starca.

“Ti si ono što ti misliš.” – odgovori Starac. – “Objasnit ću ti jednom pričom.”

“Jednog dana, pored gradskih zidina, u sumrak su se mogle vidjeti dvije osobe koje se grle.”

“To su tata i mama.” – misli nevino dijete.

“To su ljubavnici.” – misli čovjek pokvarene mašte.

“To su dvoje prijatelja koji se nisu vidjeli dugi niz godina.” – misli čovjek koji živi sam.

“To su dva trgovca koji su sklopili dobar posao.” – misli čovjek pohlepan za novcem.

“To je otac koji grli sina koji se vratio iz rata.” – misli žena nježne duše.

“To je kći koja grli svoga oca koji se vratio s puta.” – misli čovjek ožalošćen zbog smrti svoje kćeri.

“To su zaljubljeni.” – misli djevojka koja sanja o ljubavi.

“To su dvojica koji se bore na smrt.” – misli ubojica.

“Tko zna zašto se grle?” – misli uskogrudi čovjek.

“Kako je lijepo vidjeti dvije osobe koje se grle.” – misli čovjek Božji.

“Svatko misli,” – zaključi Starac – “ovisno o sebi šta je, i što nosi u sebi.

Pronikni u svoje misli: ti možeš reći puno više o tome tko si nego bilo tko drugi.”

(Priča preuzeta s ovog mjesta, slika s ovog.) 

30.8.10

Gruda snijega

Teta Laura je prolazila ulicom ozbiljna, uvijek nekako važna i neobična. Njezine su haljine, duge do zemlje, nabrane u suknji i urešene vezivom i čipkama, privlačile svačiju pažnju, a glava, mala kao u djeteta, s pomnjivo složenim kovrčicama na čelu i oko ušiju, gotovo se i nije okretala, tako je visoki, kruti ovratnik stezao njezin vrat.

Djeca su otkrila da su njezine uši, velike i klempave, vjerojatno kozje uši. A na leđima izrasla joj grba - činilo se da vuče vreću, pod kojom se pokorno sagnula.

Neki put trčali smo za teta Laurom, da je točno promotrimo, ali kada bi nas oštro pogledala, nestajala je naša drska hrabrost. Nikada nije viknula, ni potužila se nije na našu radoznalost.

Ali jednog zimskog predvečerja bilo je drugačije.

Snijeg je padao još od jutra i zameo ceste i pločnike. Dan je gasnuo - nas nekoliko djece igrali smo se u snijegu pred kućom. Ugledala sam malu tamnu pojavu na drugoj strani pločnika. Teta Laura se probijala, sporo i mučno, posrtala je i zaustavljala se, pridržavajući se jednom rukom za zid, a drugom rukom mašući, kao da ocrtava krugove. Duga je njezina haljina upadala u snijeg, kovrčice kose slijepile joj se promočene na čelu, a grba kao da je postala još teža.

Svejedno je tko se od nas dosjetio da je gađamo grudama snijega. Naše se brze ruke odmah prihvatiše posla: jedan je gađao grudom u glavu sirotice, drugi u njezine noge, a treći - bila sam to ja - na njezinu grbu. A moja gruda bila je najveća - bila je najteža.

Smijeh mojih drugova nije mogao zagušiti krik koji smo čuli. Radost naše okrutne igre nije uspjela zastrti suze koje smo ugledali.

Da nas je udarila, sirotica, kao što smo mi nju udarili, možda bi nam bilo lakše. Da smo dočekali njezinu srdžbu i psovke, naš strah ne bi bio tako velik.

Ali teta Laura je šutjela.

Pogledala me je - njezin pogled nije bio tvrd kao obično - otkrivao je bol i bespomoćno trpljenje. Plakala je tihim suzama, što otvaraju duboku, tajnu ranu, što nikada ne zacijeli. Sagnula se, kao što se sagiba čovjek kada drugi pridometnu njegovu teretu - stisnula se uza zid, kao što se stišće sirotan koji čeka novi udarac.

U trenu su se razišli drugovi - ostala sam sama. Ali nisam ni mislila da se sakrijem.

- Gruda snijega! - sve se zaplitalo u mojoj svijesti...
- Igra! - navirale su i moje suze sred bijele tišine one zimske večeri.

Zašto sam učinila krivo? - stid je stisnuo moje srce kajanjem.

U daljini je obijesno prsnuo nečiji smijeh.
Silazila je noć na bijele staze i u tamu žalosti u onom kutku na zemlji.

(Zdenka JUŠIĆ-SEUNIK; slika preuzeta s ovog mjesta)

29.8.10

Tajna

Dugo su dvije kutije stajale na starom, prašnjavom stolu u sobi koja je mirisala na uspomene i šutjele. Vrijeme je, rezbareći ih, polako prolazilo. Jednog dana progovoriše:

- Oprostite što vas uznemiravam. Već se dugo poznajemo iz viđenja pa se želim predstaviti. Dopustite, ja sam Tajna.

- Ah, vrlo mi je drago što sam vas upoznala. Samoća i prašina u ovoj sobi sve su manje podnošljive. Cijenim vašu susretljivost. Dopustite da se predstavim, i ja sam Tajna.

A zatim su se gordo okrenule jedna od druge i zašutjele... zauvijek...

(Dubravka UGREŠIĆ; slika preuzeta s ovog mjesta)

18.7.10

Molitva trojice monaha

Plovila jednom jedna lađa po moru, a na njoj bilo nekoliko hodočasnika i jedan biskup. Doplovili tako oni blizu jednog, kako im se činilo, nenastanjenog otočića, kad li netko ugleda tri spodobe na obali. Kad su došli bliže, vidješe trojicu staraca, polugola, a stajali su držeći se za ruke i u čudu gledali lađicu. Upita biskup zna li netko tko su ta tri starca. Rekoše mu da su to tri pustinjaka, da su gotovo divlji i da jedva znaju govoriti.

Evo prilike da ih naučim moliti - pomisli biskup, i zamoli kapetana da se usidri blizu otočića, a sam čamcem krene do obale.

Na obali stajahu ona trojica, zarasli u brade i kose; pokloniše mu se. Biskup ih upita služe li oni Bogu u ovoj samoći, i znaju li se moliti. Jedan od staraca se nasmiješi i reče: Znamo, i odmah izgovoriše ovu molitvicu: Nas je troje, ti si troje, smiluj nam se!

Ali, to nije dobra molitva - reče biskup - nego, naučit ću vas moliti Očenaš. I gotovo cijeli dan učio biskup monahe moliti, riječ po riječ Očenaša; teško to stracima bilo pamtiti nove riječi, stalno su se pleli i brkali, ali ipak kad je pala noć znali su ponoviti cijeli Očenaš.

Zadovoljan biskup ih blagoslovi i vrati se na lađu, te nastavi plovidbu, a otočića ubrzo nestalo s vidika. Stajao je biskup još neko vrijeme na palubi i razmišljao kako je učinio Bogu ugodno djelo naučivši tri pustinjaka ispravnoj molitvi. I dok je on tako razmišljao, ugleda u daljini neku svjetlost što se približava lađi, kad ono ona trojica jure po vodi kao da je kopno, i to držeći se za ruke. Kad su stigli do lađe, digoše glave i progovoriše svi u jedan glas: Slugo Božji, zaboravismo tvoju nauku. Dok si ti s nama bio, nekako smo i znali, a kad ti ode, izmače nam se najprije jedna, pa druga riječ, i eto zato smo došli da nas ponovo poučiš. Zaprepašteni biskup odgovori: Ne treba da ja vas učim, djeco moja, nego molite se kao i dosad, a i nas spomenite u svojoj molitvi.

(Nepoznat izvor, slika (Richard Wenzl) preuzeta s ovog mjesta)

17.7.10

Umro od gladi i žeđi pored izvora i datulja

Neki je Europljanin zalutao u pustinji Sahari. Izgladnio je i ožednio. Zadnjim se silama vukao u nadi da će pronaći oazu i tako spasiti život.

Kada je već izgubio svaku nadu, odjednom mu se pred očima pokaže zelena oaza. Sav sretan počne trčati prema njoj, a onda se zaustavi govoreći sam sebi: Ne, ne smijem se dati prevariti. To je fatamorgana. Moje oči vide i ono što ne postoji jer čitavo moje biće čezne za oazom. Nije to oaza. Moram biti razuman i trijezan. I opet pođe dalje vukući se kroz pijesak.

Odjednom ugleda pred sobom datulje na kojima su visjeli plodovi. Upravo htjede da ih uzbere kad li se opet prisjeti: Ne, nisu to datulje, to je fatamorgana. Ne smijem se dati prevariti.

Nekoliko koraka dalje pred očima mu se ukaže izvor vode. I kad se htio nagnuti da se napije, njegov trijezni razum ga upozori: To je samo fatamorgana. Nema tu izvora. Moram umrijeti od gladi, žeđi i vrućine.

Nekoliko sati iza toga ušla su u oazu dva beduina. Začudiše se kad ugledaše mrtvog Europljanina. Jedan od njih reče: Gle neobična čovjeka! Tu pokraj izvora i datulja, u hladu maslina umro je do gladi i žeđi. A drugi mu objasni: Poznavao sam mnogo takvih europskih ljudi. Njihov razum im ne da da povjeruju u ono što vide srcem i očima.

(Preuzeto iz knjige: Tomislav IVANČIĆ, Susret sa živim Bogom, Koraci, Zagreb 1983., str. 142; slika je preuzeta s ovog mjesta)

Ludosti

Živjela davno dva prijatelja. I sluči se tako da pogibe kralj njihove zemlje, a da nasljednika nije imao.

Kako su obojica bili vrli momci to pučani naumiše jednoga od njih proglasiti kraljem, a kako se sami ne mogahu odlučiti to izbor i odluku prepustiše njima.

Prijatelji se brzo dogovoriše te je svaki vladao naizmjence, jedan dan jedan, drugi dan drugi, a dok bi prvi bio kralj dotle bi drugi bio dvorska luda i obratno.

Nikad tužnije zemlje ne bje na svijetu. Ta nitko se ne smjede smijati ludi koja će sutra biti kraljem, niti pak tko štovaše kralja što će sutra biti ludom.

Tek se prijatelji zabavljahu krasno, smijali se jedan drugom, smijali se cijelom svijetu.

(Goran BABIĆ, u: Vlatko PAVLETIĆ (sast.), Zlatna knjiga hrvatskog pjesništva od početaka do danas, NZMH, Zagreb 1991., str. 910; slika preuzeta s ovog mjesta)

4.6.10

Pouka meksičkih ribara

Luksuzna jahta usidrila se u jednom malom meksičkom ribarskom selu.

Vlasnik jahte je bio oduševljen kvalitetom ribe i zapitao ribare koliko im vremena treba da ulove tako dobru ribu.

"Ne treba nam dugo" - odgovoriše ribari.

"A zašto ne ostanete duže na moru i ulovite još više?"

Odgovoriše mu da je ono što ulove sasvim dovoljno za njih i njihove obitelji.

"Pa što radite s tolikim slobodnim vremenom?"

"Spavamo, malo lovimo ribu, igramo se sa svojom djecom a popodnevnu siestu provodimo sa svojim ženama. Uvečer izlazimo u selo, sastajemo se s prijateljima, popijemo poneko piće i otpjevamo nekoliko pjesama. Naš je život ispunjen!"

Gospodin turist im predloži: "Diplomirao sam ekonomiju na Harvardu i mogu vam pomoći: lovite ribu duže svakoga dana, prodajte je i tim novcem kupite veći brod."

"I što onda?"

"Uz veći brod ulovit ćete još više ribe, i tim novcem možete kupiti još jedan brod, pa još jedan, čitavu flotu. Umjesto da prodajete ribu posredniku, možete pregovarati izravno s velikim proizvođačima; možete i vi sami postati jedan od njih. Zatim se možete preseliti iz ovog sela u Mexico City, Los Angeles ili čak New York! Iz tih gradova možete voditi svoj veliki novi posao!"

"Koliko bi nam vremena trebalo za to?"

"Dvadeset do dvadeset pet godina".

"I onda?"

"Onda? E, prijatelji, sada postaje zanimljivo. Kad vam se posao dobro razgrana, možete početi s prodajom i kupovinom dionica i zaraditi milijune!"

"Milijune? Stvarno? A onda?"

"Onda možete otići u mirovinu, živjeti u malom selu na obali, spavati dugo, ići na pecanje, igrati se s unucima, provoditi popodneva sa ženom, a večeri s prijateljima uz piće i pjesmu."

"Svaka čast, gospodine, ali upravo to radimo sada. Zašto bi uzalud potrošili dvadeset pet godina?" – upitaše Meksikanci.

Pouka: U životu uvijek moraš znati kamo si se uputio, jer možda si već tamo!!!

11.5.10

Zarobljeni orlić

Noćno krilo bijaše, bez sumnje, najjači letač u jatu mladih orlova koje se gnijezdilo na Izvoru ispod Triju stijena.

«Grrrak!» Kad se taj krik polomio zrakom, žrtvi na koju se odnosio nije bilo spasa. Noćno krilo je u okomitu spustu postizao brzinu i do tristo kilometara na sat. Golubovi, grlice i druge ptice koje bi mu se našle na putu, učas bi završile u njegovim snažnim kandžama.

Noćno krilo bijaše nepogrešiv lovac i sjajan letač.

Njegovi umjetnički letovi nebom bijahu veličanstveni i svim su šumskim stanovnicima ulijevali strah u kosti.

No jednoga sparnog ljetnog popodneva Noćno krilo je načinio kobnu grešku. Na gumnu pred kućom jednoga uglednog seljaka, koje je uvijek izbjegavao, spazio je veliko ugojeno pile. Bijaše to za nj preteška kušnja. Nekoliko je puta preletio nastojeći otkriti moguće opasnosti, a kad ih nije našao, sletio je. U zraku je odjednom nastalo komešanje. Velik crni pas počeo je lajati, ali oštre orlovske pandže čvrsto su grabile plijen. Noćno krilo, međutim, nije dobro procijenio težinu žrtve i kad se počeo dizati, krila su ga podigla svega nekoliko centimetara od zemlje. Uznemirena bukom, domaćica je istrčala iz kuće i počela metlom žestoko tući po orliću.

Kad je došao k sebi, Noćno krilo se nije mogao maknuti od boli, ali bio je čitav. Sunce bijaše na zalazu. Zamahnuo je krilima, no stropoštao se na zemlju. Sa zebnjom u srcu vidio je da mu je noga jakim konopom privezana za stup. On koji bijaše vičan prelijetati kilometre i kilometre, sada je mogao poletjeti svega nekoliko metara.

Nije se predavao, počeo je kljucati konop, ali uzalud. Promatrao je plavo nebo i zalijetao se svim snagama, ali jao, konop ga je uvijek vraćao na zemlju. Pokušavao je danima i tjednima. Noga mu bijaše posve krvava, a prekrasna krila izranjena.

Konačno je, nakon nekoliko mjeseci, odustao. Privikao se i živio zajedno s ostalom peradi u dvorištu.

Kljucao je po zemlji, a prema nebu bi pogledao samo da vidi hoće li padati kiša.

Nije uopće shvatio da je konop kojim je bio povezan istrunuo od jesenskih kiša i zimskoga snijega.

Bio bi dovoljan jedan udarac kljunom i orlić bi bio slobodan, ali on na slobodu nije više ni pomišljao.

(Bruno FERRERO)

27.4.10

Istina

Mudrac je ispričao jednom sljedeću priču:

Jednog su dana razbojnici oteli petogodišnjeg dječaka i spalili selo u kome je živio. Kad se otac vratio, vidio je zgarište i učinilo mu se da je pougljeno dječje tijelo njegov sin. Plačući i čupajući kosu spalio je dječje tijelo, sakupio pepeo u jednu vrećicu i stalno je nosio sa sobom.

Jednog je dana, međutim, njegov pravi sin pobjegao od razbojnika i vratio se kući. Pokucao je na očeva vrata.

Otac koji je još uvijek plakao i nosio vrećicu s pepelom sa sobom, upitao je:

“Tko je tamo?”

“Tata, ja sam, tvoj sin. Otvori vrata.”

Otac je pomislio da se neki obijesan dječak s njime šali. Viknuo mu je neka odlazi i nastavio je plakati. Dječak je uporno kucao, ali otac nije otvarao vrata. Nakon nekog vremena dječak je otišao. Otac i sin više se nikada nisu vidjeli.

Na kraju je mudrac dodao:

“Ako se previše držiš nečega što smatraš istinom, kada sama istina dođe na tvoja vrata, nećeš joj znati otvoriti”.
 
(Preuzeto s ovog mjesta, slika s ovog)

Priča o prijateljstvu

Ovo je priča o dvojici prijatelja koji su išli pustinjom.

Putem su se posvađali i jedan je udario drugog.

Udareni se osjetio povrijeđenim, ali je šutke napisao u pijesku:

Prijateljstvo DANAS SAM DOBIO UDARAC OD SVOG NAJBOLJEG PRIJATELJA.

Produžili su tako sve dok nisu naišli na jednu oazu gdje su se odlučili okupati.

Onaj što je dobio udarac zamalo se nije udavio kupajući se, ali mu je život spasio onaj drugi.

Kad je došao k sebi, urezao je u jednom kamenu:

DANAS MI JE MOJ NAJBOLJI PRIJATELJ SPASIO ŽIVOT!

Onaj koji je udario svog najboljeg prijatelja upita:

Kad sam te udario, poruku si napisao u pijesku, a sada je urezuješ u kamen. Zašto?

Prijatelj mu odgovori:

Kad nam netko napravi nešto loše to trebamo zapisati u pijesku da bi to vjetrovi izbrisali, ali kad netko napravi nešto dobro, to trebamo ugravirati u kamen da ga ništa ne može izbrisati!

(Preuzeto s ovog mjesta)

25.4.10

Život kao šalica kave

Grupa bivših studenata, sada već uspješnih poslovnih ljudi, okupila se kako bi posjetili jednog starog profesora s faksa. Razgovor je ubrzo prerastao u pritužbe o umoru, iscrpljenosti, stresu na poslu, u obitelji i na svakom životnom koraku.

Profesor ih je slušao s punom pažnjom i suosjećanjem. "Čini mi se da vam treba šalica dobre kave", rekao je i povukao se u kuhinju.
Vratio s velikim loncem iz kojeg se pušila kava i cijelim asortimanom šalica. Svaka je bila drugačija. Bilo je tu porculanskih, plastičnih, staklenih, papirnatih, kristalnih, keramičkih... Neke su izgledale skupocjeno, kao da su stigle s dvora posljednjeg kineskog cara, druge su izgledale sasvim obično, treće su bile okrhane i polupane...

"Poslužite se."

Mjerkanje tuđe šalice...

Kad su svi bivši studenti imali šalicu u ruci, profesor je primijetio: "Lijepe i skupocjene začas su planule." Na stolu su ostale, nedirnute, ružne, obične i jeftine šalice. Nastavio je: "Za sebe želite samo najbolje. Što vam je ujedno i izvor stresa."

"A ipak, izgled šalice ne dodaje okusu. Ljepša posuda obično je samo skuplja, a katkad i zamagljuje ono što ispijamo. Svima vam je uistinu trebala dobra kava, a ne šalica. Ipak ste posegnuli za najboljom... A onda ste nastavili mjerkajući tuđe šalice."

"Kad se uhvatite u vrtlog stresa i nezadovoljstva, sjetite se da je kava poput života. A posao, novac i položaj u društvu... - poput šalice. Alati za držati život. Šalica ne definira, niti mijenja kvalitetu života koji živimo."

"Ponekad, koncentrirajući se samo na šalicu, propustimo uživati u kavi. Pijete kavu, a ne šalicu. Najsretniji ljudi nemaju sve najbolje, oni izvuku najbolje od svega. Žive jednostavno. Govore ljubazno. Vole velikodušno."

(Priča preuzeta s ovog mjesta, slika (Oliver Ray) s ovog)

Ne možeš udovoljiti svima...

Bio nekoć neki bračni par koji je imao dvanaestogodišnjeg sina i magarca.

Odlučili su otputovati kako bi radili i upoznali svijet.

I zaputili se sa svojim magarcem.

U prvom su selu čuli komentare: "Pogledajte samo ovog neodgojenog neotesanca... Dok on jaše na magarcu, njegovi roditelji moraju iza njega klapati."

Na to žena reče svome čovjeku: "Nećemo dopustiti da ljudi pričaju loše o našemu sinu."

Čovjek skine dječaka s magarca i sam ga zajaše.

U sljedećem selu čuli su kako ljudi govore: "Vidite ovoga bezobraznika... Pušta da mu žena i dijete pješače, dok je on zajahao magarca."

Nakon toga su zamolili majku da se popne na magarca, dok su otac i sin vodili živinče.

U trećem su selu čuli kako ljudi govore:

"Jadni čovjek! Premda je cijeloga dana teško rintao u polju, prepustio je ženi da jaše na magarcu. K tome i vidite to jadno dijete: Pored takve nemajke on se nema kada radovati ni nasmijati."

I nastaviše put jašući svih troje na magarcu.

U sljedećem su selu čuli komentare od ljudi: "Pa ovih troje su zbilja stoka u usporedbi sa živinčem na kojemu jašu. Pa slomit će jadnom magarcu kralježnicu pod svojim težinom."

I odlučiše da će svih troje ići pješke pored magarca.

U sljedećem selu nisu vjerovali svojim ušima kad su čuli kako ljudi govore: "Pa, pogledajte samo te idiote! Pješače premda imaju živinče koje bi ih moglo nositi."

(Priča preuzeta s ovog mjesta, slika (Harry Hart) s ovog

Sućut

Na obali kraj mora stoje vozari i kola. Na jedna od tih sjela dva dječarca. Vidi im se na licima da su čeda bijede, patnje i nevolje. Djeca su to kakve prevarene nesretnice, pa su danas eto bez paske na obali kraj mora ne bi li zaslužili koji groščić.

Mlađi dobio je negdje komad hljeba, te je slasno zagrizao u njega. Stariji gleda ga samilosnim okom - gladan je ko gladna godina. Ipak šuti. Mlađega je dirnuo onaj pogled živo u srce.

- Ti si gladan? - upita.

- Jesam - odvrati stariji.

- Na! - i pruži mu cijeli komad kruha.

- A ti? - upita tek onako stariji uhvativ pohlepno crni hljeb.

- Ja sam jeo sinoć - jedi samo! - I mlađi polegne na kola sve onako pod cjelovom sunca, samo da usnije i da tako pregori onaj zalogaj. Stariji kusa hljeb ko da je ono ambrozija. Ja razumijeh jedva u onaj par što znači sućut.

(Rikard Katalinić Jeretov; preuzeto s ovog mjesta)

Izbrisao sam neprijatelje


"Stari kineski car potkraj života učini svečanu zakletvu: Osvojit ću i iz carstva izbrisati sve svoje neprijatelje.

Malo kasnije dvorjani su ostali jako iznenađeni kad su vidjeli cara kako šeće i veselo čavrlja sa svojim najljućim neprijateljima.

Zar nisi rekao da ćeš svladati i izbrisati najveće neprijatelje svojega carstva?, upita ga začuđeno prvi savjetnik.

Pa ja sam ih doslovno izbrisao, odgovori car. Pretvorio sam ih u svoje prijatelje."

__________________________________

(Ljudevit Anton MARAČIĆ, Priče o pahuljici)

Čovjek i anđeo

"Čovjek jednom upita svojeg bezmjerno strpljiva anđela:
- Reci mi kako da odrastem?

- Ima samo jedan način - odgovori mu anđeo. - Da umreš sebi.

- Htio bih - reče čovjek - ali nikada ne uspijevam dovoljno.

- A što je dovoljno? - obodri ga anđeo. - Čovjek si i valja da ideš hrabro. Nemoj nikada uvečer zastati da prebrojiš koliko si stekao, a koliko izgubio. Reci jednostavno - hvala, sutra ćemo nastaviti rasti od tamo gdje smo stali, od tamo gdje smo pali. Tako će sutrašnjem danu svanuti čim te ugleda. I svi prethodni dani bit će poput cvjetova posađenih uz tvoj put."

(Stjepan LICE)

Velika bačva

"U mjestu se trebala slaviti svadba. Mladenci nisu bili osobito bogati, ali su željeli pozvati sve mještane na svadbu. Tako je svakomu stigla pozivnica na svadbu, uz molbu da donese jednu bocu dobra vina. Na ulazu će biti velika bačva u koju će svi uliti vrijednu tekućinu, koja će se potom podijeliti gostima. Tako su i simbolički htjeli podijeliti sreću s uzvanicima.

Svadba je počela. Konobari su pošli do velike bačve i zagrabili vino. No, kada su uzvanici počeli piti, čuo se uzdah negodovanja. Svi su opazili da je mnogo vode, a premalo vina. Jer su mnogi prije toga pomislili: 'Ako u veliku bačvu ulijem svoju vodu, nitko to neće zamijetiti'."

(Iz: Ljudevit Anton MARAČIĆ, Priče o pahuljici)

Istina za leđima

Pauk jednoga dana uze tikvicu, u nju izgovori riječ "istina", objesi je na leđa i pođe uokolo. Mislio je: Sada imam istinu na leđima i znat ću uvijek što je ispravno i sigurno.

Uto naiđe na vodu i u njoj ugleda banane. Zaroni, ali ne nađe ništa. Vrati se na obalu pa opet vidje banane. Ponovno zaroni, i opet ništa.

Dugo se tako mučio, dok se nije nasmrt umorio.

Putem je prolazila neka žena, pa kad vidje njegovu muku reče: "Skini tikvicu da možeš pogledati u vis!"

Kad to učini, pauk ugleda banane gdje vise iznad vode i dokuči ih. Bijesan što mu je tikvica s "istinom" skrila pravu istinu, pauk je razbi o kamen. Oko njega su stajali životinje i ljudi i smijali mu se.

(Priča iz Afrike)

Točno onamo...

"Guru je meditirao sjedeći na obali rijeke, kad mu se približi učenik, nakloni se i pred njegove noge stavi dva velika bisera u znak poštovanja i odanosti.

Guru je otvorio oči, uzeo jedan biser i tako ga nehajno držao da mu je ispao iz ruke i otkotrljao se u rijeku.

Užasnuti učenik skočio je u rijeku da ga izvadi, ali premda je ronio sve do kasno uvečer, nije ga uspio pronaći.

Napokon, mokar i iscrpljen, prekinuo je gurua u njegovoj meditaciji: 'Vidjeli ste kamo je pao. Pokažite mi točno mjesto da vam ga vratim.'

Guru je uzeo drugi biser, bacio ga u rijeku i rekao: 'Točno onamo.'"

(Anthony de MELLO)

Svakidanje jadikovke

Bio neki siromašan i jednostavan čovjek. Uvečer, nakon zamornog rada, vraćao se kući slomljen i neraspoložen. Zavidno je promatrao ljude koji su se vozikali u automobilima ili sjedili u baru pijući pivo. „Njima je dobro“, gunđao je čovjek u tramvaju stisnut bez daha. „Oni ne znaju što znači trpjeti. Kad bi imali moj križ da ga moraju nositi!“
Bog je s mnogo razumijevanja i strpljenja slušao svakodnevne jadikovke siromašnog čovjeka.

I jedne večeri dočeka ga pri povratku kući.
-O to si ti, Gospodine! - reče čovjek iznenađen. – Nemoj me prekoravati. I sam znaš kako je težak križ koji si mi navalio na leđa.

Gospodin se blago nasmiješi:
- Dođi sa mnom. Dat ću ti mogućnost da izabereš drugi križ.

Čovjek se nenadano nađe u velikoj plavoj špilji. Arhitektura je odavala božanski izgled. Unutra je bilo naslagano mnogo križeva: malenih, velikih, obloženih biserjem, glatkih, hrapavih, teških, lakih…
- To su križevi koje ljudi nose. Odaberi slobodno koji želiš.

Čovjek radosno skine svoj križ i počne prebirati križeve.

Najprije je iskušao lagani križ, ali je bio poveći, neudoban za nošenje. Uze križ koji nosi biskup, ali je bio neobično opterećen odgovornošću i žrtvom. Pokuša staviti glatki križ, ali osjeti da ga silno žulja. Opazi i srebrni križ, ali osjeti samoću i napuštenost kad ga stavi na sebe. I tako ih iskuša sve, ali na svaki je imao prigovor.

Napokon, u zapećku pronađe jedan križ, prilično istrošen od duge uporabe. Učini mu se kao stvoren za njega. Stavi ga na leđa i klikne:
- Uzimam baš ovaj križ. Dobro mi pristaje!

A Gospodin mu uputi blagi pogled i toga časa čovjek prepozna križ: bio je to njegov vlastiti križ, koji je bio odložio ulazeći u špilju i koji je nosio čitava života.

(Lj. A. MARAČIĆ, Svakidanje jadikovke)

Samo da mi opet teret podigneš na ramena...

Neki je starac skupljao u šumi drva za zimu. Jednog dana nosio je na sebi teško breme. Umorio se pod teretom. Konačno je odložio drva na zemlju da se malo odmori i predahne.

- O, kad bi me već jednom i smrt uzela - jecao je.

- Na ovoj zemlji samo podnosim muku i bol.

I smrt se nađe pokraj njega .

- Što želiš od mene? - upita ga smrt.

- Samo da mi ovaj moj teret podigneš opet na ramena - odgovori starac žurno.
 
(Preuzeto s ovog mjesta...)

25.3.10

Nenasilje

Zmija je u selu ugrizla toliko ljudi da se malo tko usudio ići u polje. Pustinjakova je svetost bila toliko velika da se pričalo da je pripitomio zmiju i uvjerio ju da se ponaša nenasilnički.

Nije trebalo dugo i seljani su otkrili da je zmija postala bezopasna. I počeli su bacati kamenje na nju i vući je za rep.

Jedne noći, teško izudarana, zmija se uvukla u pustinjakovo sklonište da se potuži. Pustinjak joj odgovori:

"Prija moja, prestala si plašiti ljude - to je loše."

"Ali ti si me naučio prakticirati nenasilje."

"Rekao sam ti da prestaneš ranjavati ljude - a ne da prestaneš siktati."

(Anthony de Mello; preuzeto s ovog mjesta)

23.3.10

Kraljev savjetnik

Bio jednom jedan kralj, dobar i pravedan. Često je preodjeven obilazio svoje kraljevstvo da vidi kako živi njegov narod. Dođe jedne večeri do neke siromašne kolibe, pogleda kroz prozor i ugleda unutra nekog židova kako izriče blagoslov. Na stolu je bila skromna večera. Pokuca i zamoli za prijem. „Dobro došao“, reče židov, „ sjedni kraj mene, gdje ima za jednoga, bit će i za dvojicu“. Dok su jeli, upita gost: „Od čega ti živiš?“ „Ja sam postolar, svako jutro sa svojim alatom krenem gradom i ljudi mi donose svoju poderanu obuću“. „A što, ako sutra ne bude posla?“, upita kralj. „Sutra?“, začuđeno će postolar. „Sutra je sutra, novi dan. Neka je blagoslovljen Bog svaki dan!“

Kad je sutradan postolar stigao u grad, ugleda velike natpise: „Kraljeva naredba: Ovaj je tjedan zabranjeno popravljanje obuće!“„Svašta!“, pomisli postolar, „što sve kraljevima ne padne na pamet! No, dobro, ljudima ću u kuće nositi vodu.“ I zaradio je dovoljno za večeru.

I opet dođe preodjeveni kralj i reče postolaru: „Zabrinuo sam se za te kad sam vidio one natpise i pitao se kako ćeš danas zaslužiti svoj kruh“. Postolar mu ispriča što je toga dana radio. „A što, ako sutra ne bude posla?“ „Sutra?“, reče postolar. „Ah, sutra je sutra. Neka je blagoslovljen Bog svaki novi dan!“.

Sljedećeg jutra vojnici su stajali unaokolo vičući: „Kraljeva zapovijed: Ovaj se tjedan ne smije nositi voda niti popravljati obuća!“ Postolar odluči poći u šumu, sjeći drva i prodavati ih. Zaradi tako večeru za dvije osobe. Eto opet na večer nepoznatog gosta. Dok su jeli, upita: „A što, ako sutra ne bude posla?“ „Sutra?“, pogleda ga postolar. „Sutra je sutra. Neka je blagoslovljen Bog svaki novi dan!“.

Kad je postolar sutradan krenuo u šumu, zaustaviše ga vojnici: „Svi koji idu u sječu drva, moraju ovaj tjedan čuvati stražu u kraljevoj palači“. Oduzeše mu sjekiru i dadoše mu mač. Stražario je besplatno cijeli dan. Idući kući razmišljao je kako će pogostiti svoga gosta. Zamoli seoskog trgovaca za pomoć. Za uzvrat, u polog je morao ostaviti mač. Za svaki slučaj, istesao je sebi mač od drveta i djenuo ga u korice. Navečer dođe nepoznati gost i začudi se spremljenoj večeri: „Otkud to? Vidio sam da si cijeli dan stražario i nisi ništa zaradio“. Postolar mu sve ispriča i smiješeći se pokaza mu drveni mač. Gost upita: „Ali što, ako ti sutra narede da pokažeš mač?“ „Sutra?“, reče postolar. „Sutra je sutra. Neka je blagoslovljen Bog svaki novi dan!“.

Tek što je sljedećeg jutra postolar stigao pred kraljevsku palaču, pristupi mu narednik: „Ej, ti, dođi ovamo! Pred zatvorskim zidom je ubojica kojeg danas treba pogubiti. Kralj je zapovjedio da mu ti odsiječeš glavu!“ Užas obuze postolara: „Ne mogu i ne smijem ubiti čovjeka.“ Narednik nije popuštao. Mnoštvo se znatiželjnika okupilo. Postolar priđe osuđenome, pogleda mu u oči i uvjeri se da on nije ubojica. Tiho se pomoli da Bog obojicu spasi iz nevolje. A onda, prije nego je izvukao svoj mač iz korica, povika iz svega glasa: „Bože, Gospodaru neba i zemlje, života i smrti! Ako je ovaj čovjek ubojica, neka mu moj mač odrubi glavu. A ako je nedužan, učini da moj mač, čelični, postane drven!“

Nastade velika tišina. Kad je postolar u vis isukao mač, svi su mogli vidjeti: mač je drven. Mnoštvo je klicalo u oduševljenju. A kralj iziđe iz palače, priđe postolaru i otkrije mu se. Zagrli ga i reče mu: „Od danas, ti si moj glavni savjetnik!“

(Priča preuzeta s ovog mjesta, slika s ovog)

11.2.10

Snaga povjerenja

U neki grad došao poznati akrobat koji je s lakoćom hodao po žici. Na velikom trgu, između krovova dviju zgrada, postavio je žicu i počeo izvoditi svoju točku. Bez straha je prelazio s jedne na drugu stranu. Ljudi su se okupljali diveći se njegovoj hrabrosti i umijeću. Posebno je bio bučan jedan dječak koji je snažno pljeskao. Onda je akrobat uzeo tačke, i vozeći ih pred sobom, prešao na drugu stranu. Dječak je bio oduševljen.

Tada se akrobat zaustavio, pogledao je dječaka i rekao mu: "Jesi li siguran da ja mogu još jednom prijeći s tačkama na drugu stranu?" Siguran sam! "Vjeruješ li da to mogu učiniti?" ponovno je upitao. "Imam u Vas povjerenja", uzvratio je dječak.

Onda mu akrobat reče: "Kad imaš povjerenja u mene, onda molim te, dođi ovamo i sjedni u moje tačke da te prevezem na drugu stranu." Dječak je zanijemio, i polako se udaljio s trga postiđen.

(Priča preuzeta iz jedne knjige, slika s ovog mjesta)

5.2.10

Tri žabe

Jednoga dana tri žabe iz obližnje bare doskakutale do štale. Tamo je bilo bure s mlijekom. Vraćajući se u predvečerje u vodu, sve tri padnu u bure. Svaki pokušaj da izađu bio je uzaludan.

Jedna među njima, koja bijaše lakovjerni optimist, pomisli: "Treba samo mirno čekati da netko dođe i spasi nas." Stajala je mirno dok joj mlijeko nije zatvorilo dišne organe, a onda se ugušila i potonula.

Druga žaba bijaše pesimist. Znajući da nitko neće doći, a da sama sebi ne može pomoći, odluči pustiti se na dno kako bi skratila muke polaganog ugibanja.

Treća žaba bila je realist. Ona je mislila ovako: "Ne znamo ništa pouzdano, ali čekati se ne isplati. Moram nešto poduzeti, nikad se ne zna." Mlatila je nogama po mlijeku dok nije počela osjećati nešto tvrdo. Bio je to maslac. Kad je grumen bio dovoljno tvrd, ona se pope na njega i iskoči iz bureta.

(Priča preuzeta iz knjige Marko PRANJIĆ - Anto STOJIĆ, Zov slobode, str. 267)

24.1.10

Dječak i ograda

Bijaše jednom dječak s veoma lošom naravi. Njegov otac dao mu je punu vreću čavala i rekao mu da svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom, zakuca jedan čavao u ogradu.

Prvog dana dječak je zakucao trideset i sedam (ili čak i više) čavala u ogradu.

Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci on je naučio kontrolirati svoj bijes i broj ukucanih čavala se smanjivao. Otkrio je da je lakše kontrolirati svoju narav, nego zakucavati čavle u ogradu.

I tako je došao dan, tijekom kojeg cijelog dana nije pobjesnio.
Rekao je to svom ocu, a on mu je odgovorio da svakoga dana u kojem uspije kontrolirati svoje ponašanje, da iz ograde iščupa po jedan čavao. Dani su prolazili i jednoga dana dječak je bio u stanju kazati svom ocu da je počupao sve čavle. Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde. Tada je rekao: Dobro si to uradio sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda više nikad neće biti ista. Kada u bijesu kažeš neke stvari, one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi. Možeš čovjeka ubosti nožem i izvući nož i poslije toga nije važno koliko puta kažeš da ti je žao, rane ostaju.

Verbalna rana je isto toliko bolna kao i tjelesna. Prijatelji su zaista vrlo rijetki dragulji, oni čine da se smiješiš, ohrabruju te da uspiješ u nečemu, oni su spremni da te saslušaju, da podijele tvoj bol, imaju lijepe riječi za tebe i uvijek im je srce otvoreno za tebe.

(Priča preuzeta s ovog mjesta, slika s ovog)

9.1.10

Tri Sokratova cjedila

Neki je čovjek došao jednog dana, sav uzbuđen, mudrom Sokratu.

- Slušaj, moram ti ispričati kako je tvoj prijatelj…

- Stani! – prekine ga filozof – Jesi li ono što mi kaniš reći procijedio kroz tri cjedila?

- Tri cjedila? – začudi se čovjek.

- Da, prijatelju moj, tri cjedila! Prvo je cjedilo ISTINE. Jesi li provjerio je li ono što mi želiš ispričati istinito?

- Nisam, čuo sam da ljudi o tome govore…

- Pa dobro prijatelju, sigurno si onda to procijedio kroz drugo cjedilo – a to je cjedilo DOBROTE. Ima li što dobro u onome što mi želiš ispričati, makar i nije sigurno je li sve istinito?

- Ne – odgovori čovjek, oklijevajući – ne radi se ni o čemu dobromu. Baš naprotiv…

- Hm! – prekine ga mudrac – pokušajmo sada i s trećim cjedilom. Je li KORISNO to što mi želiš ispričati?

- Pa… nije baš!

- U redu – reče mudrac – ako ono što mi želiš ispričati nije ni istinito, ni dobro, ni korisno onda to lijepo zaboravi i ne brini se o tome kao što se ni ja ne brinem!

(Priča peuzeta s ovog mjesta, slika s ovog)

30.12.09

Kad je jedan ugrožen, svi su ugroženi...

Jednoga dana miš je gledao kroz pukotinu na zidu farmera i njegovu ženu kako otvaraju neki paket. "Kakvu hranu bi to moglo sadržavati?" pitao se miš. Ali, kad je otkrio da je u pitanju mišolovka, bio je užasnut.
Trčeći kroz dvorište farme, upozoravao je ostale vičući: "U kući je mišolovka, u kući je mišolovka!" Kokoš, kvocajući i čeprkajući, podigne glavu i kaže: "Gospodine mišu, to je ozbiljan problem za tebe, ali nema baš nikakve posljedice za mene. Ja se zbog toga ne mogu uzrujavati."
Miš se ožalošćen okrene prascu i vikne: "U kući je mišolovka, u kući je mišolovka!"
Prase je suosjećalo s njim, pa mu reče: "Dragi mišu, vrlo mi je žao, ali ja tu ne mogu ništa učiniti osim moliti. Budi siguran da si u mojim molitvama."
Miš tada krenu prema kravi pa joj reče: "U kući je mišolovka, u kući je mišolovka!"
Krava odgovori: "Žao mi je, mišiću, zbog tebe, ali s mog nosa neće faliti koža."
Tako se miš vratio odbijen i pognute glave u kuću kako bi se sam suočio s farmerovom mišolovkom.

Te noći začuo se čudan zvuk u kući, identičan zvuku kad mišolovka uhvati svoj plijen. Farmerova žena požurila je vidjeti što se dogodilo. U mraku nije vidjela da je mišolovka uhvatila rep otrovne zmije. Zmija ju je ugrizla.

Farmer ju je brzo odvezao u bolnicu i kući se vratila s vrućicom. Poznato je da se vrućila liječila svježom kokošjom juhom, pa je farmer zbog toga morao zaklati kokoš.
Ali, bolest njegove žene nije jenjavala, pa su je došli posjetiti prijatelji i susjedi. Da bi ih nahranio, farmer je morao zaklati prase.
Farmerova žena, na žalost, nije se oporavila. Umrla je. Došlo je toliko ljudi na njezin sprovod da je farmer morao zaklati i kravu kako bi osigurao dovoljno mesa za sve njih.
Miš je to sve gledao s velikom tugom kroz svoju pukotinu na zidu.

Zato, kada idući puta čuješ da se netko suočio s problemom i misliš da se to tebe ne tiče, sjeti se, kad je jedan od nas ugrožen, svi smo u opasnosti.

(Priča preuzeta iz jednog časopisa, slika s ovog mjesta)

13.12.09

Mogu li kupiti sat tvoga vremena?

Čovjek se vratio s posla kasno, umoran i nervozan i nađe svog 5-godišnjeg sina kako ga čeka na vratima.

- 'Tata, smijem li te nešto pitati?' - reče sin.

- 'Da, naravno, reci, što je?' - odgovori tata.

- 'Tata, koliko zarađuješ na sat?'

- 'To se tebe ne tiče. Zašto me to pitaš?' - kaže otac gnjevno.

- 'Samo sam želio znati. Molim te, reci mi, koliko zarađuješ na sat?'

- 'Ako već moraš znati, zarađujem 50 dolara na sat.'

- 'Oh,' - reče dječak zamišljeno i nastavi:

- 'Tata, molim te, možeš li mi posuditi 25 dolara?'

Otac je bio bijesan: 'Ako je jedini razlog što me pitaš da ti posudim 25 dolara taj da možeš kupiti nekakvu igračku ili sličnu besmislicu, tada se okreni i odi ravno u sobu i razmisli zašto si tako sebičan. Ja ne radim svaki dan za takve dječje idiotarije!'

Dječak je tiho otišao u sobu i zatvorio vrata. Čovjek je sjeo i postao još ljući zbog dječakovog pitanja. 'Kako se usuđuje pitati takva pitanja samo da bi dobio novac?' - mislio je otac. Nakon nekih sat vremena, malo se smirio pa razmislio: 'Možda mu je nešto stvarno trebalo za tih 25 dolara... Stvarno ne pita često novac...' Čovjek je otišao u njegovu sobu i otvorio vrata.

- 'Jesi zaspao, sine?' - upitao je.

- 'Ne, tata, budan sam" - odgovori dječak.

- 'Razmišljao sam... Možda sam bio prestrog prema tebi maloprije. Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 25 dolara koje si tražio.'

Dječak se uspravio, smiješeći se. 'Oh, hvala ti, tata!' - poviknuo je. Tada, posegnuvši ispod jastuka, izvukao je snop zgužvanih novčanica. Kad je vidio da dječak već ima novac, opet se počeo ljutiti. Dječak je polako izbrojao svoj novac i pogledao oca.

- 'Zašto si tražio još novca, ako ga već imaš?' - planu otac.

- 'Zato što nisam imao dovoljno, a sada imam.' - odgovori dječak. 'Tata, sada imam 50 dolara. Mogu li kupiti sat tvoga vremena? Molim te, dođi sutra doma ranije. Želim večerati s tobom."

Otac je bio slomljen. Zagrlio je sina i molio ga za oprost.

(Priča preuzeta s ovog mjesta, slika s ovog)

21.11.09

Ljubav i Ludost

Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete našli se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji. Kada je Dosada zijevnula treći put, Ludost je, uvijek tako luda, predložila: "Hajdemo se igrati skrivača! Tko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjećajima." Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala: "Skrivača? Kakva je to igra?"
.
"To je jedna igra", započela je objašnjavati Ludost, "u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu, i koga ne pronađem, taj je pobjednik."
Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje. Sreća je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada ništa nije interesiralo. Ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj, koji se sjetio predložiti igru. Oprez nije htio riskirati.
"Jedan, dva, tri..." počela je brojati Ludost.
Prva se sakrila Lijenost, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg Drveta. Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje se sakriti jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja. Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta. Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra. Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe! Laž se sakrila na dno oceana (laže, na kraju duge), a Požuda i Strast u krater vulkana. Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno. Kada je Ludost izbrojala 999.999, Ljubav još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.
"Milijun", zavikala je Ludost i započela svoju potragu.
Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebičnost se nije trebalo niti tražiti. Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom košnicom.
Od tolikog traženja Ludost je ožednjela, i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu. Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu. Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve. Talent u zlatnom klasju žita, Tjeskobu u izgorjeloj travi, Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana) a Zaborav je zaboravio da su se uopće ičega igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila bijesna, ugledala je ružičnjak. Ušla je među ruže, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim pupoljcima.
Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje izgreblo Ljubavi oči. Ludost nije znala što učiniti. Pronašla je pobjednika, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala slijepa. Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i na posljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj. Tako je Ljubav ispala pobjednik nad osjećajima, ali ostala je slijepa, a Ludost je prati gdje god ide.

(Preuzeto s ovog mjesta, slika s ovog)

9.9.09

Jedna životna priča

Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za djecu sa posebnim potrebama, otac jednog od učenika podijelio je sa prisutnima priču koju neće zaboraviti nitko tko je tada bio prisutan tom događaju.

Zahvalio je školi i njenom predanom osoblju, te nastavio:

„Ukoliko nije ometana vanjskim utjecajima, sve što priroda stvori je savršeno kreirano.
Ali moj sin Siniša ne može naučiti sve one stvari koje mogu druga djeca. Nije u stanju razumjeti i napraviti sve ono što i njegovi vršnjaci. Gdje je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?"

Svi prisutni su utihnuli. Otac je nastavio:
„Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog Siniše, dođe na svijet,
prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete." Potom je nastavio priču.

Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dječaci, koje je Siniša inače poznavao, na terenu igrali nogomet. Siniša je upitao oca:
„Što misliš, tata, da li bi me pustili da igram s njima?"

Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko kao Siniša igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra, i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvaća unatoč njegovom invaliditetu.

Sinišin otac je prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima.

Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao:
„Znate što, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog poluvremena. Pa, ..., može, nek igra za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka."

Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom obukao dres svog tima.

Otac ga je ozaren gledao sa majušnom suzom u oku i osjećajem rastuće topline u grudima.

Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim.

Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvijek gubila sa dva gola razlike.

Siniša je pokrivao lijevu stranu terena. Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju jer je dobio priliku DA BUDE u igri, na travnatom tepihu; razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao sa tribine.

U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je samo sa 4 : 3 ! Sada, s jednim golom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno izjednačenje u dodatnom vremenu od 5 minuta.

I zaista, dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali tko će ga izvesti.

Netko je imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu!? Na opće iznenađenje - Siniši su ipak dali loptu !

Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni mogao ni pravilno šutirati, a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana.

Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je, shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu, odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu..

Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i ... traljavo zakvačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi.

Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići.

Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše:
„Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni !!! Trči, trči, i pukni je u mrežu !!!"

Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao. Uspio je, jedva, stići do nje prije nego je završila u gol-autu. Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje.

Svi povikaše: „Šutni je, šutni je u gol !!!"

Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom deliriju, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i ... i smjestio je u mrežu !!!

Muk, ... , a onda provala ... prasak - svi skočiše:
'Siniša, Siniša, bravo, Siniša !!!'

Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi suigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza.

„Tog dana ...", završavajući svoju priču s drhtajem u glasu potreseni otac, dok su mu suze kotrljale niz lice, „.... dječaci obiju ekipa donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet."

Siniša nije preživio do slijedećeg ljeta. Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presretan i pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće!

2.9.09

U čijim je rukama

Košarkaška lopta u mojim
rukama vrijedi oko $19.
Košarkaška lopta
u rukama Michaela
Jordana vrijedi
oko $33 milijuna.
Ovisi u čijim se rukama nalazi.

Bejzbol lopta u mojim rukama vrijedi oko $6.
Bejzbol lopta u rukama Mark McGuire vrijedi oko $19 milijuna.
Oavisi u čijim rukama se nalazi.


Teniski reket u mojim rukama je beskoristan.
Teniski reket u rukama Venus Williamsa je
šampionski.
Ovisi u čijim rukama se nalazi.

Štap u mojim rukama
će otjerati divlje životinje.
Štap u Mojsijevim rukama
će otvoriti put kroz more.
Ovisi u čijim rukama se nalazi.

Praćka u mojim rukama je dječija
igračka.
Praćka u Davidovim rukama je moćno
oružje.
Ovisi u čijim je rukama.

Dvije ribe i pet kruščića u mojim rukama jesu par sendviča sa ribom.
Dvije ribe i pet kruhčića u Božijim rukama će nahraniti tisuće.
Ovisi u čijim su rukama.

Čavli u mojim rukama mogu napravit
kućicu za ptice.
Čavli u rukama Gospoda Isusa Krista
donose spasenje za cijeli svijet.
Ovisi u čijim su rukama.

Kao što možete primjetiti doista
ovisi u čijim rukama se stvari nalaze.
Zato predajte svoje brige, strahove, nade,
snove, vašu obitelj i vaše odnose u Božje
ruke zato što stvarno ovisi u čijim se
rukama nalaze.